Vrste ribolova

Koračajući prema kraju naše ribarske priče, prisjetimo se davnih početaka koji sežu u najraniju ljudsku povijest. Već u paleolitiku čovjek je krenuo izrađivati oruđa kojima se pomagao pri ulovu ribe, te dubiti drva kako bi se mogao otisnuti što dalje u morska prostranstva. Kroz godine, unapređivali su se alati i tehnike kojima se služilo, kako bi se lov olakšao i količina ulova povećala. U srednjem vijeku, ribolov se obavljao u lovištima unutarnjeg mora, koja su bila privatna, općinska ili komunalna, te se regulirao statutima i propisima koji uređuju ulov, trgovinu, raspodjelu i preradu ribe. Jedan takav statut jest i Novljanski urbar iz XVII. stoljeća. Ribari vrlo rano počinju osnivati ribarske družine (XI. st.) koje su uvjetovale njegov status u društvu. U to vrijeme razlikovali su se; koloni, kmetovi, najamni ribari, ribari i ribari članovi ribarske družine. Početkom XX. Stoljeća, ribari su većinom bili poljoprivrednici koji su se ribarstvom bavili sezonski, dok je profesionalnih ribara bilo izuzetno malo. Motorizacija plovila odvijala se vrlo sporo, tek 1960-ih godina počinje razdoblje razvoja ribolovnog pribora i tehnologije, koja se uz modernizaciju koristi i danas.

Morsko ribarstvo dijeli se na gospodarsko i negospodarsko (sportsko i rekreacijsko) ribarstvo. Za razliku od nekadašnjeg, koji se odvijao uz obalu ili nedaleko od nje, današnji ribolov je pučinski, a ribolovno more u Republici Hrvatskoj podijeljeno je na 11 ribolovnih zona. Naše područje spada u E zonu (Riječki zaljev, Kvarner, Kvarnerić i Velebitski kanal), koje se smatra jednom od najbogatijih, zbog sjecišta hladnih dubinskih i toplih površinskih voda, koje obiluju planktonima. Upravo iz tog razloga, uz zapadnu obalu Istre, E zona se najviše eksploatira. Primjenjujući moderne metode ulova morskih organizama, u svjetskim je morima danas postignut maksimalan ulov kako bi se zadovoljila potražnja za ribom i ostalim morskim organizmima. Kako ne bi došlo do pretjeranog izlova, koji bi rezultirao nestašicom i izumiranjem flore i faune našeg arhipelaga, poštuju se lovostaji i regulira se količina ulova.

Zakonodavstvo Republike Hrvatske propisuje vrste ribolovnog alata i opreme koja se može koristiti za gospodarski ribolov. No zaronimo ponovno u povijesne dubine. Najstariji ribolovni alati su udice, harpuni i mreže. Obzirom na način lova, ribolovni alati koji se danas rabe, dijele se na probodne (osti, harpun, rašlje, grablje, kliješta), udičarke (povrazi i parangali), klopkaste (otkrivene i pokrivene klopke, klopke skloništa i mehaničke klopke), povlačne (koća s gredom, povlačne mreže), ribolovne strojeve (ribolovni usisavači, mehaničke dredže) itd.

U starijem kamenom dobu udice su se izrađivale od kostiju te se vezale konopom. U mlađem kamenom dobu počinju se rabiti udice s protukukom izrađivane od kamena ili jelenjeg roga. S brončanim dobom pojavljuje se savijena metalna udica, čiji izgled prepoznajemo i danas. Udica je proglašena jednim od dvadeset vrhunskih alata koje je izmislio čovjek. Udica se obično nalazi na kraju konopa (obično izrađenog od najlona), a na udici se nalazi varalica (mamac) koja može biti prirodna ili umjetna. Njome se pokušava privući riba da je zagrize ili proguta, te se tako uhvati na udicu. Razlikujemo mnogo vrsta, veličina, oblika i materijala od kojih se izrađuju udice, a njihova različitost uvjetovana je hvatanjem posebne vrste ribe.

Harpun vrsta ribarskog oruđa (koje datira iz mlađeg kamenog doba), koji se koristi za lov na morske sisavce i veću ribu. Kopljastog je oblika. Osnovni dijelovi su mu nazubljeni vršak od slonovače (ili nekog drugog materijala), koji je uglavljen u kraću dršku od istog materijala. Vršak se odlomi od duže drške nakon pogotka u životinju. Za razliku od starih harpuna, koji su se bacali, suvremeni harpun se ispaljuje u životinju, a zatim se konopcem ili lancem vezanim za kraj harpuna lovina privlači do broda.

Prve mreže izrađivale su se od lana, veličine oka 5-45 centimetara, imale su utege od probušena kamena i plovke od probušena drveta ili kore, a dokazi o njihovom postojanju datiraju iz starijeg kamenog doba. Ribarske mreže izrađene od prirodnih vlakana gotovo su posve iščeznule iz upotrebe, danas se plovci izrađuju od pluta, staklenih kugli ili najčešće od plastike. Prema načinu lova, mreže se dijele na više vrsta. Stajačica je mreža četvrtasta oblika sastavljena od plutnje (konop s pričvršćenim plovcima), olovnje (konop s pričvršćenim okolima) i mrežnog tega oka različite veličine, ovisno o tome koja se riba lovi. Postavljena lebdi u okomitom položaju nad dnom, između dna i površine ili uz površinu mora. Povlačna mreža je dvokrilna mreža s „vrećom“ u sredini koju povlači brod. Veličina ovisi o snazi brodskog stroja. Povlačna mreža dijeli se na pridnenu i lebdeću koću, a odluka o tome koja će se koristit ovisi o tome koja se riba lovi. Pridnene mreže koriste se za lov pridnenih vrsta ribe, dok se lebdeća koristi za ulov pučinskih vrsta ribe. Te plivarica, odnosno mreža četvrtasta oblika sastavljena od plutnje, olovnje i mrežnog tega. Plivaricom se uglavnom love pučinske vrste riba, u prvom redu sitna i krupna plava riba, pa se ona najčešće upotrebljava za lov srdela, inćuna i tuna. Funkcionira tako da se jato riba okruži mrežom koja se odozdo zatvori stezanjem mreže.

Vrše su ribolovni alat izrađen od pruća ili žičane mreže s jedni ili više otvora za ulaz ribe u stupicu. Vrša se vadi nakon cijelog dana i noći u moru. Za dizanje vrše koriste se specifična mala sidra tzv. „rančin“. Kada po orijentirima pronađemo vršu, rančin bacamo u more pokušavajući ga zakačiti. Vrše razlikujemo prema namjeni, obliku i materijalu od kojega su rađene. Razlikujemo dubinske (bačvare) za lov kanata, ugora i tabinja. Jastogare za lov jastoga, hlapova i ostalih rakova i supreše (srcolikog oblika) koje se koriste za lov u plitkom.

Osti su tradicionalni ribolovni alat. Čelična žlica s 5 do 9 zubaca, nataknuta na drvenu motku uz koju je povezana sigurnosna uzica. Njima se u priobalnom području lovi riba, glavonošći i rakovi. Najčešće su se rabila za noćni lov uz svjetiljku na pramcu barke. Mogu se koristiti i za lov danju s obale, no tada je lov znatno teži. Rukovanje ostima zahtjeva poznavanje ponašanja lovine i prelamanja zraka svjetlosti na granici zraka i vode.

Uz mnoge navedene taktike ulova morskih organizama, kroz povijest ribari su naučili pratiti ne samo vremensku prognozu već i solunarne tablice. Iako se o mjesecu danas zna jako puno, on ni u kojem smislu nije izgubio svoje privlačnosti i tajnovitosti. Kroz povijest ljudi su osvijestili utjecaj mjeseca na ponašanje živih bića. Solunarne tablice nisu dio ribarskih mitova i praznovjerja, već način predviđanja aktivnosti ribe, koja uvelike zavisi od Mjesečevih mijena. Ova veza još uvijek nije znanstveno obrađena, ali je utvrđeno da ona uistinu postoji. Mladi mjesec i prva četvrt, mijene su poslovično dobre za ribolov, dok se posljednja četvrt pokazuje kao najlošije razdoblje. Solunarna teorija ne nudi pouzdane pokazatelje uspješnosti ulova ribe, ona je samo jedna komponenta, treba uzeti u obzir temperaturu vode, brzinu protoka, smjer i jačinu vjetra, tlak zraka, oborine, doba dana, vrstu mamca i mnoge druge učinke.