Povijesna i kulturna baština
Da je prekrasni novljanski akvatorij, sa svojim draguljem – otočićem San Marinom, odvajkada bio inspiracija umjetnicima svjedoče i slikarska djela istaknutih hrvatskih slikara Mencija Klementa Crnčića, barunice Vere Nikolić Podrinski ili, na primjer, rođene Novljanke Zdenke Ostović Pexidr-Srića. Ali, ostao je, široj javnosti, jedan nepoznat detalj – prekrasna pjesma ,,San Marino“ nobelovca Ive Andrića, napisana kasnih 1910-ih, kada je u Novom Vinodolskom pisac bio na liječenju.
SAN MARINO
Žal plamti. Lagan dašak. Uz kamen pjeva voda;
Pozdrav daljina izdiše podno mojih nogu,
A oči su mi zasjenili sjaj i boja
Neba i mora,
Tako sam te uvijek sanjao,
Živote, u žeženom zlatu i hladnoj modrini,
U hitrom crvenom ritmu što pod grlom bije,
U bogatoj igri zraka, mišića, sjajnih voda,
U mirnom kretu tetiva i zglobova
I u laganom, dostojanstvenom, čistom
Gibanju sunčanih sati.
Dahne zenlja vrelinom života
Bezimenog i silnog;
Mene su njegove moćne ruke
Ko zlatnu čašu iz tame iznijele,
I pun sam slave, ljepote i sile nebesa, mora i zemlje.
Ko čedan klas u srpanjskom zlatu
Ja se povijam
I cjelivam rumeni drhtavi run
Modroga morskog plašta.
(Novi, 1918)
Otočić Sveti Marin od obale je udaljen tek dvjestotinjak metara. Na njemu se nalazi istoimena crkvica izgrađena u 17.-18. st. na temeljima starijeg objekta, a 1818. godine je obnovljena. U temeljima je pronađena mramorna ploča (stela) iz 4. stoljeća s natpisom u čast rimske carice Helene, koju je podigao namjesnik Dalmacije Flavius Julius Rufinus Sarmentius. Ploča se danas nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu, uz rimski novac iz grobnih nalaza kod hotela „Lišanj“. Na otočiću su od vremena Frana Krsta Frankapana (1663.) do II. svjetskog rata bile u funkciji tunere (tunolovke), pa je jedna ribarska osmatračnica i danas postavljena na otočiću.
Neobično je i to da na otoku nikada nisu obnovljeni crkveni običaji. Legenda govori da se među svećenicima krila jedna žena te da se otok zapravo ne zove Sveti Marin, već Sveta Marina. Povijest Novog izuzetno je duga – na što ukazuju vrlo stari spomenici koji vuku korijene iz davnih ilirskih vremena – vremena Grka i Rimljana koja nam je velikim dijelom i dandanas nepoznata. Poznatija nam je ona prošlost iz Frankopanskih vremena – od Vinodolskog zakona pa do Novljanskog urbara iz 17. stoljeća kojim je, još tada, reguliran položaj tunolovki te odvoz i prodaja ribe. Spominje se da su ribari dužni ponuditi svoj ulov na prodaju upraviteljima gospoštije Zrinjski.
Nasuprot otočića nalaze se ostatci utvrde Lopar – na istočnom rubu naselja Novi Vinodolski te na samoj morskoj obali – između uvale Lišanj na zapadu te Muroskva na istoku. Jedini spomen utvrde nadnevak je njezina uništenja od strane snaga mletačkog admirala Giovannija Bemba 1598. godine. Iako je dobrim dijelom utvrda ostala očuvana, nakon dugih stoljeća korištenja i mletačkog bombardiranja u 16. stoljeću, najveću devastaciju doživljava 1936. kada je većim dijelom uništena miniranjem zbog gradnje budućeg hotela ,,Lišanj“. Bila je peterokutnog tlocrta, podijeljena na središnje kvadratno dvorište i sjeverni trokutasti prostor. Služba za arheološku baštinu Hrvatskog restauratorskog zavoda provela je u rujnu 2011. godine probna arheološka istraživanja koja traju do danas. Prilikom iskopavanja, prikupljena je pozamašna količina pokretnog arheološkog materijala, među kojima prevladava kasnoantička keramika te ulomci uvezene sjevernoafričke stolne keramike i amfora, ulomci stakla, željeznih predmeta, a evidentiran je i sloj naseljavanja u ranom srednje vijeku – u razdoblju 9. i 10. stoljeća.
Na terenu između tvrđave i vanjskih ogradnih zidova pronađeni su fragmenti rimskih vaza iz gline i stakla, kao i rimski novac. U morskom predjelu između obale i otočića San Marino otkrivene su amfore iz 1. do 5. stoljeća prije Krista, a na prostoru današnjeg hotela „Lišanj“ grobovi iz rimskog vremena. Kasnije su široke kamene zidine utvrde poslužile kao utočište slavenskim plemenima koja su nastanila ovo područje.
